“Neviđeni” pogled sa maglovitog Papuka
Minuli vikend ponovno je bio predodređen za posjet Papuku. Ovaj put na stazu koju smo jednom davno već prošli, u sklopu Opće planinarske škole. Onu od izletišta Skoblar na Crni vrh, pa preko Vranog kamena sve do Petrovog vrha. Ono što nam se tada, davno, urezalo u pamćenje, bili su dosadna kiša i još dosadnija magla. Zato smo od ovog posjeta istoj stazi očekivali mnogo. A kad ono…..
Ujutro iz Čazme, nas 22-oje kreće uz laganu kišicu i tmurne, prijeteće oblake u pravcu Daruvara. Ovo ne sluti na dobro. Pokušavamo kroz razgovor, šalu, zezanciju rastjerati tmurne oblake, no ne ide. Ona dosadna, jesenja kiša, rosulja, lagano lebdi u zraku. Ne pada. Lebdi.
Stižemo oko 8 sati do izletišta Skoblar i odmah iza nas stižu i naši domaćini. Četveročlana ekipa iz PD Petrov vrh, na čelu sa mojim prijateljem Narcisom, te predsjednikom društva Josipom, a tu su i nevjerojatna Blanka i tihi Tomislav. Brzo spremanje, upoznavanje sa ekipom i pokret ka Crnom vrhu. Kiša od prethodnog dana učinila je svoje. Uspon po onoj prvoj strmini, šumskim putem, a kojeg je “doradila” lokalna šumarija, učinili su svoje. Mljecavo, masno, žuto blato i za par minuta zamazani smo “ko pajceki”. Smijemo se jer nema nam druge. Ona dosadna rosulja još uvijek lebdi u zraku, a vidljivost je do 5 metara u daljinu. “Savršeno”.
Međutim, za dobrog planinara nema lošeg vremena i mi se toga držimo. Mic po mic stižemo mi tako do Crnog vrha. Na žalost, vidimo samo prepoznatljivi zeleni kontejner, telekomunikacijski stup i dalje od njega ništa. Zamišljamo Mađarsku u daljini. Ma pogled je doslovno “neviđen”.
Opet se ponavlja priča iz prošlosti. Neće nas Crni vrh. Neće pa neće. Kako je dosta hladno, vjetrovito, nastavljamo brzo dalje. Nije baš za duže čekanje i fotografiranje.
Od Crnog vrha put ide cijelo vrijeme šumom sve do kamene galerije Vranog kamena. Inače predivan kameni greben, nalik na leđa ogromnog zmaja, potpuno je u magli i jednostavno nije siguran za pristup. Sklizak, može donijeti više štete nego uživanja. Opet….
Dobar dio ekipe ne znam da li ga je uopće i pozornije promotrio. Šteta. Baš šteta jer to je za mene jedan od najljepših fenomena Zapadnog Papuka.
I tako, napuštamo Vrani kamen, hitamo ka Poganom vrhu. Tabanjamo šumskom makadamskom cestom put Petrovog vrha. Iznenada, u magli iščitavamo siluetu poznatog nam utočišta. Planinarskog doma na Petrovom vrhu. Olakšanje. Kratak odmor i zadnji metri prema Petrovom vrhu.
Što reći, opet ista priča. Ona koja je već ispričana. Petrov vrh u magli ili gustom oblaku, kako hoćete. Bitno je da se ništa ne vidi. Zapravo, opet “neviđen” pogled.
Jedino što ovu maglovitu priču može malo raščistiti, izbistriti je, kvalitetan je obrok u planinarskom domu. I jedno slatko pivo, naravno. Sve nade sada polažemo u Darka. Hvala dragom Bogu i domaru/kuharu Darku, oduševljenje.
Jedan od najboljih “grahova” koje smo kušali. Fantastičan balans okusa, prožimanje i gustoće namirnica i mirodija. Zvučim ko u Masterchefu! Al neka. Ovaj tanjur graha to zaslužuje. Zdjele se prazne kao na tekućoj vrpci. Uistinu jedno kvalitetno pripremljeno jelo. Darko, veliko hvala!
I što reći za domaćine na kraju? Naše suputnike, vodiče tog dana. Narcis, stari planinski vuk, hodajuća enciklopedija daruvarskog planinarstva, jedan iz one plejade ljudi “planinarskog romantizma”. Čovjek koji planinu jednostavno gleda drugačijim očima. Moj prijatelj. Josip, očito dobri duh društva i vođa istog. Imali smo premalo vremena da se bolje upoznamo, no osjeti se da je to još jedan planinar iz one navedene plejade. A što reći za nasitniju točku ove družine. Tako sitna, a tako dinamitna. Žena od možda 50-ak kilograma no jednostavno “stroj za hodanje”. Nevjerojatna energija. Vulkan. I na kraju Tomislav. Tihi Tomislav, šutljiv i nesalomljiv momak koji očito skriva nevjerojatan potencijal i dobroćudnost. Hvala Vam ljudi.
Naša pak ekipa, ovaj put dosta brojna, opet je Papuk vidjela maglovitim, mutnim očima. No, to je ipak na kraju dana manje bitno. Bitno je da smo ponovno posjetili Papuk, stekli nove prijatelje. Družili se i bili na planini. U konačnici, opet imamo razloga da se vratimo, pa zbog toga, pozdrav Papuku i vidimo se opet!
Tekst i unos: Kristijan Čikor
Fotografije: Maja Svetoivanec, Tomislav Grubešić, Kristijan Čikor, Davor Gibanjek, Tea Bednjanec
