Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Kako smo postali “Biokovski vukovi”

Biokovo ili po narodski, kako je i nama ušlo u uho, Bijakova, planina je za koju nema riječi kojima ju se može opisati i sve što bismo željeli reći opisujući ovu planinu čini se nedovoljno i premalo u odnosu na stvarnu ljepotu iste. Laiku koji tu planinu gleda samo kada prolazi autocestom kroz Zagoru ili kada ode „točat“ noge na Makarsku rivijeru, ona je tek ogromno stijenje, golema stjenovita barijera na putu do plave morske pučine.

Domaćim ljudima, starosjediocima, kao i istinskim planinarima, ova planina ipak predstavlja nešto puno, puno više. Oni ne skreću pogled samo tako ravnodušno sa ovog uspavanog diva. Oni ga promatraju širom otvorenih očiju i maštaju o Bijakovu. Bijakovo im postaje opsesija.

Darku i meni, još dok smo hodali Velebitom od Vratnika do izvora Zrmanje, Bijakovo se vrtilo u mislima. Razmišljali smo potajno o toj planini i pitali se, postoje li sličnosti između Bijakova i Velebita? Koja je planina ljepša? Koja je izazovnija? Kada će doći red na Bijakovo?

Neke odgovore na gore postavljena pitanja smo znali, no nismo ih htjeli izreći na glas. Naime, možemo mi veličati Dinaru kao najvišu planinu u Hrvatskoj, diviti se i uživati u ljepotama moćnog Velebita, guštati na mnogobrojnim drugim hrvatskim planinama, no Bijakovo moramo poštivati. I respektirati. Biti krajnje oprezni i trezveni kada pristupamo ovoj planini. Zato što Bijakovo ne prašta. Tako smo se barem rukovodili u pristupu Bijakovu nas dvojica jer godinu dana od našeg velebitskog trenutka, došlo je konačno vrijeme i za Bijakovo.

Plan da krenemo ishodati Biokovo bio je na proljeće ove godine, pa onda odmak prema nekakvom ranom početku ljeta, no problemi, obaveze i sve ono što ide uz to, stalno su onemogućavali naš naum. Već smo praktički i prekrižili Biokovo za ovu godinu, dok me Darko nije iznenada početkom rujna upitao, rekao, viknuo:”Jel idemo!?” Malo me zatekao, bio sam na radnom mjestu, sjećam se. Pomislio sam “daj me nemoj sad, kakvo Biokovo, neda mi se…..”. No prešutio sam. Saslušao njegov prijedlog, pogledao kalendar na zidu ureda i kratko odgovorio: “Idemo!”

 “Alea iacta est”.

Povratka više nije bilo. Glave smo “posložili”. „Resetirali“ se na tvorničke postavke. Krenula je operacija Biokovo. Nabavka opreme, planiranje rute, pribavljanje svakojakih GPS tragova, karata, iskustava pojedinih planinara, sakupljanje savjeta. Iako nam tada, u startu, to nije bila inicijalna ideja, polako nam je nadošlo da ako već uistinu idemo na Biokovo, zašto da to ne učinimo na skoro pa najteži način. Po uvjetima „Biokovskih vukova“. I tako je bilo. “Ples sa vukovima”, „Biokovskim vukovima“ mogao je započeti. Vjerojatno najekstremniji planinarski poduhvat u Hrvatskoj, iako je zimski pohod još veća ludost, mogao je započeti. Ne umanjujući naravno pri tome niti jedan drugi planinarski poduhvat u Hrvatskoj. No, prošli smo cijeli Velebit, čak i “komercijalni” “Highlander Velebit”, većinu hrvatskih planinskih vrhova i možemo to ovako usporediti. Kao da pijete čaj od kamilice i izvorni crni čaj. Jedan je blag, pitak, lagan, a drugi jak, trpak i opor.

O samom „Biokovskom vuku“ nismo puno znali, no čitali smo priče. Znali smo da podrazumijeva spavanje isključivo pod vedrim nebom, hranjenje sa onim što poneseš, bez dopuna i dodatnog snabdijevanja, bez prekidanja rute, te da je jedina stvar koju možeš nadopunjavati – voda. Nje pak na Biokovo ima u ograničenim količinama, na rijetkim mjestima i znali smo da se to onda svodi na borbu sa planinom čiju ćud ni u jednom trenutku ne smiješ podcijeniti. Biokovo nije planina sklona praštanju o čemu najbolje svjedoče kosti onih, koji su svoje živote skončali na ovoj planini, a posebice oni čije kosti još i dan danas leže sakrivene u surovim vrletima te planine.

Od ljudi koji vode cijelu priču oko „Biokovskog vuka“, a koji su se ubrzo pokazali kao naši dobročinitelji, naši “otac i majka” ovog pohoda, Eduarda i Slavenke Urlić, dvoje nevjerojatnih ljudi, vuka i vučice, saznali smo da čopor „Biokovskih vukova“ od svog osnutka do danas, broji nešto manje od 40-ak članova. Saznali smo i da su tri prethodna para odustala tijekom pohoda. No isto tako smo vjerovali u sebe, našu mentalnu snagu, koja se u konačnici pokazala presudnim faktorom. Znali smo da želimo postati dio čopora. Vodila nas je jaka želja da Biokovo upozna nas Čazmance, Moslavce, da nas prepozna kao prijatelje i da nam dopusti da barem na trenutak vjetrovima što pušu ovom planinom, izložimo zastave našeg planinarskog društva i našeg grada. Mi nismo dolazili po lovorike i slavu. Dolazili smo živjeti Biokovo.

Mučio nas je tek jedan veliki hendikep, a to je bila činjenica da smo slabo poznavali Biokovo. Darko se nije mogao sjetiti je li uopće ikada bio tamo, a ja sam imao tek lakše uspone na Vošac i Sv.Juru, te nešto ozbiljniji, uspon na Kimet. Nedovoljno. Nezgodna stvar jer sve prethodne planine koje smo ishodali na sličan način, poznavali smo jako dobro.

 U predvečerje našeg pohoda, stigli smo u Makarsku, u dom divnih ljudi, kod obitelji Urlić. Uz bogatu trpezu koju su nam domaćini priredili, osigurali nam carski smještaj, dobili smo i pregršt informacija iz prve ruke, od vuka i vučice, a koje će nam pomoći u našoj pustolovini.

***** Ostatak ove priče objaviti ćemo tek nakon što ona bude objavljena u jednom od narednih brojeva Hrvatskog planinara iz poštovanja prema glavnom planinarskom časopisu u Republici Hrvatskoj…..

autor: Kristijan Čikor

Još nema komentara

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.