Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Južnim Velebitom sa osmijehom na licu

Odlazak na Južni Velebit je uvijek nešto na što se sa oduševljenjem pripremaš. Naravno i sa oprezom pogotovo jer posljednjih dana vremenski uvjeti nisu obećavali laganu „šetnjicu“ između šafrana, encijana i majčine dušice, već vrlo, vrlo vjerojatno snijeg na pojedinim lokacijam, a to je onda na Velebitu „problemčić“. No odgode nije bilo. Deveteročlana ekipa, od čega čak četiri žene, te dva planinarska debitanta, uz trojicu „iskusnih“, svi pod barjakom HPD Garjevica Čazma i Grada Čazme, krenuli su u petak prema početnoj točci, poznatoj u narodu kao točka „A“. Jer je početna. Kako se ne bi na put išlo rano ujutro, oko 2 ili 3 sata i onda iscrpljivalo do krajnjih granica, noćenje smo odradili u Vruljama, na obali Karinskog mora i time uvelike smanjili ranojutarnju vožnju do podnovelebitskog sela Ljubotić. U ovoj priči točka „A“. Ne bi to naravno bilo ništa komplicirano da jedan automobil, jer smo stigli u dva automobila, nismo prvo morali „teleportirati“ za Lukovo Šugarje, u ovoj priči točku „B“. No, kad su ljudi složni, sve je to dječja igra.

Uglavnom veći dio ekipe, osim Kristijana i Igora kao vozača, napustili su u subotu, rano ujutro, točku „A“ i krenuli od Ljubotića prema Stapu, a vozači za njima nakon razmještanja vozila, odnosno za oko 45-60 minuta. Da skratimo, sve je išlo kao podmazano tako da je glavnina ekipe do Tatekovog skloništa na Stapu došla nekih 20-ak minuta prije vozača. Usput smo susreli trojicu Dalmatinaca i glavno je naše pitanje bilo:„Ima li koga u skloništu?“. Za neupućene, mjesta u skloništu ima samo za desetero ljudi. Napominjem „ljudi“. Trojac nam je veselo odgovorio da je u skloništu šestero njihovih prijatelja, što je značilo da će nas biti 15-ero. Ajde, da se to pregrmit, no tek je jutro, a dan je dug. Što ako još netko „svrati“? Atmosfera kod skloništa kada smo stigli, bila je već vesela, ekipa se zagrijavala i brzo smo se dogovorili sa Zadranima da će biti mjesta za sve. Ostavili smo stvari, Igora i Teu, te je sedmero nas ubrzo krenulo prema Stapini, a potom prema Kamenoj galeriji. Stapina je naravno uz Tatekovu kolibu, nešto što jednostavno označava pojam Stapa. Razlika je u tome što je Stapina remek djelo prirode tj. dominantna stožasta stijena visoka gotovo stotinu metara, a Tatekova koliba remek djelo ljudskih ruku, odnosno jednog čovjeka iz plejade velebitskih legendi, Slavka Tomerlina-Tateka. Stapina je uistinu impresivan prizor i uživali smo promatrajući ju iz svih profila, da bi potom krenuli prema Kamenoj galeriji. Kretanje po njoj i u normalnim uvjetima je izazov, a kretanje po galeriji u snježnim uvjetima, uistinu predstavlja izazov višeg stupnja. No svaki korak u njoj, vrijedan je svake one kapi znoja koju smo potrošili prteći snijeg do nje. Uistinu fantastična galerija nevjerojatnih kamenih skulptura koje doslovno oduzimaju dah. Hvala opet Tateku na ovom nesebičnom otkriću. Međutim, osim galerije, tu smo susreli i sedmeročlanu ekipu planinara + jedan neindetificirani, koji su stigli iz pravca Velikog Rujna, a odredište im je bila naravno, Tatekova koliba. Znači 23 planinara. Bili smo “oduševljeni”. No, Bože moj! Po povratku sa Stapine i Kamene galerije, Darko i Kristijan odlučili su začiniti dan do kraja i uputiti se samostalno još do Debelog kuka. Snijeg je stvarao uistinu problem i bilo je teško popeti se, pogotovo nakon cjelodnevnog hodanja. Posebice onu završnu kosinu. Ovo je bila ona kap koja skoro pa prelijeva čašu, no uspjelo se.

Povratkom do Tatekove kolibe, još dvojica planinara stigli su tamo, tako da je brojka zaokružena kako to i priliči, na 25. Sve je bilo spremno za rušenje dosadašnjeg rekorda u svezi smještajnog kapaciteta u kolibi i upisivanja u Guinnessovu knjigu rekorda. Sama Božja providnost, a pomalo i planinarsko iskustvo, ponukalo je Kristijana i Darka da na ovaj pohod uzmu ipak i dva šatora za ukupno 5-6 osoba što se u konačnici pokazalo presudno. Žilava i mlađahna ekipa Zadrana, njih četvero odlučila je napustiti udobnost kolibe, iako su stigli prvi i imali najviše prava na smještaj u istoj, te su „rentali“ jedan naš šator i tako se njih četvero smjestilo u isti, a u drvarnicu, koja je sastavni dio Tatekove kolibe, nakon „intervencije građevinske ekipe“ na čelu sa Igorom Kutilom, smjestilo se isto toliko planinara, tako da je onaj „luksuzniji“ dio interijera kolibe, „uzurpiralo“ ukupno 17-ero planinara i planinarki. Jel to dovoljno za rekord, neznamo. Neposredno pred spavanje, Darac je bacio pogled na onu veliku spavaonicu i kada su svi zalegli Darac je samo prokomentirao:“Gledaj ovo, svi spavaju bočno!“, a Kristijan nadodao da sada, kada se ekipa poželi okrenuti, krajnji lijevi ili krajnji desni moraju izdat komandu:“Okret na lijevo!“ ili „Okret na desno!“ i cijela ova formacija odmah bi morala izvršiti sinhronizirani okret. Sve ovo bila je potvrda jedne poznate poslovice „Kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna!“. Da ne govorimo da su svi ti ljudi tamo braća po planini i na neki način, povezani. Uglavnom, spavali smo kao bebe.

Drugi dan „bio je ključan“. Nakon ustajanja i doručka, natovareni smo krenuli put Panosa, odnosno Šugarske dulibe. Put zahtjevan u idealnim uvjetima, a u ovim zimskim….ma nije za pričati. Završni uspon na cestu do Panosa, skoro da nije bilo i povraćanja. No, stigli smo. Ponovno uživanje u pogledu na snijegom prekrivene vrhove Velebita, a sa druge strane, mirno, no oblacima prekriveno Jadransko more. HD rezolucija na sve strane. Trebalo nam je dosta vremena za uspon na Panos i vidjeli smo da će ovo biti dug dan. Put od Panosa prema Šugarskoj dulibi bio je više-manje u redu, sve do završnog dijela, odnosno ulaska u onaj šumoviti dio ispod vrha Velikog Stolca. Ovdje je Kristijan odlučio ispenjati vrh, što je u konačnici bila bolja opcija, jer je ostatak ekipe zapeo u šumarku, u takvom snijegu da ga je bilo gotovo pa nemoguće prtiti. Kristijan je s obzirom da je vrh bio bez snijega, tako nenamjerno izabrao ustvari duži, no lakši put, te čak prije ekipe stigao do skloništa na Šugarskoj dulibi. Sklonište je ovaj put doslovno ispunilo svoju svrhu i pružilo utočište ekipi koja je bila uistinu vidno iscrpljena probijanjem kroz snježne nanose. Idealna situacija u tom trenutku bilo bi ostajanje u skloništu, spavanje i rekuperacija, no neki od nas imali su neodložne obveze za naredni radni dan i odluka je morala biti jednoglasna, ili svi ili nijedan. Iz skloništa put Lukovog Šugarja krenuli smo u 17.40. Naravno da nas je uhvatila noć i da smo bili iscrpljeni, no u Lukovo Šugarje stigli smo svi živi i zdravi. I sretni. I ponosni.

Za kraj, citirati ćemo Igora, kojem je ovo bilo vatreno krštenje:“Na kraju pohod se pretvorio u pravu avanturu punu izazova i iskušenja koje izgrađuju karakter i upotpunjuju životno iskustvo. Ovaj vikend se definitivno može uvrstiti u dane ponosa i slave o kojima će se dugo pričati.“

Potpisujemo.

Još nema komentara

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.