Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Čazmanski visokogorci napokon na Triglavu!

…Mali krug, velikih ljudi…

Kada sam prvi put išao na Triglav, sada već daleke 2015. godine, sa dvojicom meni dragih ljudi, Bjelovarčanima Tomislavom i Damirom, doživio sam ekstazu. Osjećaj koji nikada neću zaboraviti. Svima nam je to bio prvi uspon na ponos Slovenije i kao debitanti išli smo “najlakšom” stazom, onom od Pokljuke preko Vodnikova doma do Kredarice, pa na vrh.

Drugi put, također daleke 2017. godine, to sam učinio sa svojom životnom suputnicom, suprugom Ivančicom i to putem najljepše triglavske staze, onom kroz sedam triglavskih jezera, preko Doliča, pa na vrh Triglava, spust prema Kredarici i Vodnikokovom domu pa sve do Stare Fužine. Tada smo se doslovno otelili, no i uživali u punom smislu te riječi jer to je staza kojom doživiš Triglav u cjelosti. Kažu da tada prolaziš kroz cijelo triglavsko kraljevstvo. Ivančica je postala prva Čazmanka na Triglavu.

I tako evo, ove čudne 2021.godine napokon je došao čas i da treći put kročim tim nevjerojatnim podnebljem. Meni izuzetno dragim.Ovaj put sa ekipom sastavljenom samo od “natural born” Čazmanaca. Sa članovima Visokogorske sekcije HPD Garjevica Čazma. Luka Piršljin, Danko Valkaj i Dinko Serdar sa oduševljenjem su prihvatili inicijativu i “kocka je bačena”. Odluka donesena. Minuli vikend nas četvorica proveli smo u triglavskom kraljevstvu.Kako ne bih ponavljao već prohodane rute, odlučio sam da je vrijeme za prilaz Triglavu sa njegove najsurovije strane, one sjeverne, iz doline Vrata. Tominškova pot bila je zatvorena, ostala je opcija čez Prag. Nismo imali drugu opciju. Dobro, ima i Bamberg, preko Luknje, no njega ostavljam za četvrti put. Ipak je to najteža ruta i šlag ide na kraju. Nadam se što prije. Staza čez Prag pokazala nam je neopisivu ljepotu sjeverne stijene Triglava. Taj stjenoviti zid koji svojom visinom seže u nebesa ostavlja doslovno čovjeka bez daha. Izaziva strahopoštovanje prema ovoj planini koja je prelijepa, veličanstvena, no u svojoj srži ipak izrazito opasna. Manjak koncentracije ovdje vrlo lako može značiti pogibelj ili teško stradavanje. Zato, opreza nikada dosta! No vjerovao sam u ekipu i znao da je to zadatak koji ćemo zajedno vrlo lako riješiti.

U subotu smo stigli u dolinu Vrata, ispenjali stazu čez Prag i oko 17 sati pomalo umorni stigli do Kredarice. Neću opisivati kako je bilo, već samo kostatirati. Čekali smo Kredaricu kao ozebli Sunce. Na Kredarici nešto nevjerojatno. Susret sa dragim prijateljima. Naime, znali smo da je gore taj dan krenuo još jedan naš član, no sa ekipom HPD Željezničar iz Zagreba, tako da smo ga ugodno iznenadili kada smo se susreli u domu. Bio je to naš Ivica Pešut. No, osim njega tu su još bili i Željko Novak i Anđelko Močiljanin, ekipa sa kojom sam nedavno bio u Austriji na austrijskom ponosu, Grossu. Što reći, erupcija oduševljenja! Svijet je tako malen. Osim njih, za nama je stigla i kombinirana ekipa Daruvarčana, tj. Siračana 😉, sa jednim Bjelovarčaninom, Goran, Noa, Tomislav, Mario i Ivan, inače moji kolege iz HGSS Stanice Bjelovar, tako da je to bio jedan ogroman skup dobrih ljudi, zaljubljenika u planine, poznanika i prijatelja. Pod vrhom Triglava. Nevjerojatno! Kao u Massimovoj pjesmi “…mali krug, velikih ljudi…” Sve je bilo idealno osim noći sa subote na nedjelju. Razlog nepoznat. Možda “pasulj”!Uglavnom, Luka je imao ozbiljnih želučanih problema. Mučnina, povraćanje, slabost. Jednostavno, nije mu bilo dobro i njegov uspon na vrh Triglava postao je upitan. Pretpostavljamo da je krivac “pasulj” koji smo skoro svi iz ekipe večerali relativno kasno u subotu, a njemu očito nije baš najbolje sjeo. Naime, u svima nama je taj “pasulj” kuhao, prdili smo u svim tonalitetima, no očito da je njega savladao. Ispovraćao je svih 80 kuna koliko je vrijedio taj čudnovati “pasulj”. Mi smo svoj rasplinuli!

No, najbitnije je bilo to da je on nakon šalice uistinu odličnog čaja, malo došao k sebi i zajedno sa nama krenuo na vrh u rano nedjeljno jutro. Uspon je bio fantastičan jer nije bilo gužve. Razlog, vremenski uvjeti koji su bili više zimski nego ljetni. Hladan vjetar, niska temperatura, povremeno sitan snijeg, odagnao je velik broj ljudi od Triglava taj vikend, što je nama došlo ko “kec na desetku” jer spavali smo kao prvo, u četverosobnoj sobi, a trebali smo na “skupnom ležišću”, a potom, ono što je najbitnije, na putu ka vrhu, kao što sam rekao, nije bilo gužve. Idealno! Ponavljam, bilo je hladno, no negdje te mora malo i ošamariti da bi te poslije pomilovalo.I tako, negdje oko 09.00 sati, kod Aljaževog stolpa na vrhu Triglava, na 2864 metara nadmorske visine, konačno se zavijorila zastava Visokogorske sekcije HPD Garjevica Čazma u rukama četvorice Čazmanaca. Oduševljenju nije bilo kraja. Srce mi je bilo puno jer ispunio sam svoj cilj da na vrh Triglava dovedem i članove svog planinarskog društva.

Sva četvorica ispunili smo i jedno obećanje. Naime, nedavno je legendarna 2.bojna 105.brigade Hrvatske vojske, ona ratna, “čazmanska bojna”, proslavila obljetnicu svog okupljanja iz 1991.godine. Pošto mi Čazmanci cijenimo svoje, od mjesta u kojem živimo, do ljudi sa kojima živimo i sa kojima smo živjeli, posebice ljude koji su u ta burna vremena izložili svoje živote za naše bolje sutra, od kojih neki nisu više sa nama, sa iznimnim smo ponosom na vrh Triglava ovu nedjelju ponijeli jednu relikviju. Barjak spomenute bojne i razvili ga podno legendarnog Aljaževog stolpa onako kako mi to jedino znamo – planinarski. Njima u čast. Meni je to bio emotivan trenutak jer sam i sam u tim burnim danima hrvatske povijesti, kao pripadnik MUP-a bio dionik tih događanja i kroz glavu su mi strelovito prostrujali svi tereni na kojima sam kao golobradi mladić bio, pa “Bljesak”, pa “Oluja”, svi moji kolege…..Ipak, jedna mi je misao u tom trenutku odzvanjala….Ne ponovilo se nikada više! Neka ta vremena zauvijek ostanu prošlost, a budućnost da nikada više ne donese ratna stradanja.

Na vrhu smo ostali relativno kratko jer je bilo “veselo”, čak smo susreli i jednu “poznatu” ličnost – Borata za siromašne! Sve nas je iznenadio i dobrano nasmijao. Zaključili smo da ima i većih bedaka od nas.Spust do Kredarice bio je bez problema, uživali smo povremeno u vidicima jer oblaci su stalno ograničavali ono što Triglav nudi kao niti jedan vrh u tom podneblju, vidike bez ograničenja i limita. No, to je Triglav. Takav je i sa tim se moraš pomiriti. Na Kredarici smo načinili kraći odmor, rekuperirali se, pokupili ostatak svojih stvari i krenuli nazad čez Prag, sada u dolinu. Spust je potrajao jer nismo žurili. Odlučili smo guštati. Čak nas je na nekoliko minuta zadesila i manja sniježna mećava, no prošla je brzo i nastavili smo dalje.

Oko 17.00 sati konačno smo bili u dolini iz koje smo dan ranije krenuli. Bacili smo posljednji pogled na velebnu sjevernu stijenu Triglava, naklonili se njegovom veličanstvu, popili pivo u Aljaževom domu u najboljem društvu, rastali se sa dragim prijateljima i pošli u svoju dragu Čazmu.Do nekog, nadamo se brzog ponovnog susreta sa ovim planinskim kraljevstvom…..Iiiiii da…da ne zaboravim. Koliko je u ta dva dana bilo pozitive, međusobnog poštovanja, lijepih želja, bodrenja, tapšanja, rukovanja, iskrenih osmijeha od istinskih prijatelja, pa do potpunih neznanaca….pitajte slobodno Luku, Danka ili Dinka. Neka vam kažu.

Nešto što samo planina može ponuditi. I dobri ljudi.

Tekst: Kristijan Čikor (osobna impresija)

Još nema komentara

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.