Vrgorac – Dani hrvatskih planinara

18-ero planinarki i planinara HPD Garjevica Čazma, sa dva kombi vozila, krenulo je put Dalmacije, tj.Dalmatinske Zagore, put Vrgorca. Na obilježavanje Dana hrvatskih planinara. Dug put, sparina, malo stajanja, Slunj, Knin, Krčić i ipak, krajem dana, dolazi se u Vrgorac. Smještaj u šatorima, u centralnom gradskom parku. Čekaju nas ljubazni domaćini, na čelu sa našim prijateljima, Edom i Slavenkom Urlić. Ćaskanje, zezancija, bogata trpeza i odluka, kuda će tko sutradan. Više je opcija i treba se odlučiti. Na “menu” se nudi Sveti Mihovil, Sokolić, Matokit, te neke dvije dodatne kombinacije. Dijelimo se u tri grupe. U svakoj po šest planinara.

Ovako to izgleda iz pera naše Gordane Devčić i uspona na surovi Sokolić

“Ona stara narodna da se po jutru dan poznaje, danas točno nije ” držala vodu”. Kavica, burek, ugodno vrijeme…Aliiiiii…

U 7:00 krenuli smo u tri pravca, jedni put Svetog Mihovila, a naše dvije grupe prema prvom vrhu, Sokoliću i Drveničkim stinama. Temperatura oko 30°, vjetra ni za lijek, kamen gori . Ma ide to. Kako ne bi išlo.

Drveničke Stine, za sat i pol smo gore, više – manje laganini. Dio ekipe, oko njih dvadestak, ostaje tamo, odmara, ne ide dalje. Ostatak nas, cca 40- 45, idemo dalje. Još neki odustaju kada su vidjeli stazu, tj. greben kojim trebamo još sat i pola hoda, puzanja, preskakivanja do vrha Sokolić. Ajmeeeee . Biti ili ne biti pitanje je sad .

Ipak, uz sve te stvarno užasno teške uvijete došli smo do vrha. Pogled prekrasan. Hvar, Pelješac, Drvenik i Gradac sa svojim prekrasnim plažama…, a nama tako vruće . I to je pola puta. Sat i pol povratka do prve točke pa sat i pol do druge i bosonoga, turbo umorna ali živa, stigla , hladna piva sve izliječila Sutra dalje…”

Brža grupa, rano ujutro već je obišla Sokolić, a plan je bio ispenjati i Matokit.

Treća pak grupa, uputila se put zavičaja najpoznatijeg hrvatskog planinara, alpiniste, putopisca, Stipe Božića. Put Zavojana i dalmatinskog Matterhorna – Svetog Mihovila. Uistinu impresivan vrh, piramidalnog oblika.

Uglavnom, sve tri ekipe savladavaju planirane rute, dok šestero njih, isti dan odlaze još i put Matokita. Šlag na tortu, no torta nije baš slatkastog okusa, već gorkog. Naime, vremenski uvjeti su užasni, pakleni i uistinu je ovo bio težak zadatak. No, na kraju dana, svi sretni i zadovoljni dolaze nazad u Vrgorac. A tamo kreće fešta. No, isto tako i susret sa velikim čovjekom. Rekli bi “na pivi sa Stipom Božićem”. Susret sa Stipom za većinu je vrhunac večeri.

Međutim, sutra je još jedan zahtjevan dan. Treba i odmoriti.

Slijedeći dan, u društvu sa Slavenkom Urlić, odlazimo put Vošca, odnosno parkirališta podno istog, a od tuda, jedna grupa kreće na višesatni uspon prema Velikom Šibeniku. Jednom od nepristupačnih biokovskih vrhova.

Ali prije svega, nezaobilazno Skywalk i ispit za neke! Što reći za uspon pak koji slijedi? Nije toliko naporan koliko je isrpljujuć zbog Sunca, zbog sparine i kamena koje te onako, polagano kuha. Odozdo. Ipak, svi uspijevamo doći i na kraju vratiti se na polazišnu točku. Većina još posjećuje i Vošac, kad je tu, pri ruci. Kakav bi to posjet Biokovu bio da se posjeti na kraju i sam vrh, Sveti Jure. Uz malo straha od uske i opasne biokovske ceste, ipak na koncu svi dolazimo na vrh. U pogledu na žalost ne uživamo jer je u potpunosti vrh u oblacima.

Na kraju dana, jedan kombi kreće put kuće, a drugi put Makarske, kod obitelji Urlić. Carski tretman kod Slavenke i Ede i opet ostajemo dužnici tim velikodušnim ljudima.