Skip to content Skip to left sidebar Skip to footer

Uspon na ponos Austrije – Grossglockner

“The bucket list”

Danas, 04.07.2021.g., u 09.00 ostvario se jedan od onih “dječačkih” snova….Grossglockner 3798 mnv – najviši vrh Austrije, a zastava mog grada uvijek je sa mnom….

Svaki čovjek u životu ima neke ciljeve. Njima teži, bori se da ih dosegne, oni mu na neki način usmjeravaju i određuju život. Oni mogu biti strogo poslovni, obiteljski, ovakvi i onakvi. Bitno je da ih čovjek ima u svom životu i da su oni na neki način dohvatljivi. Realni. Kada ih ostvariš ispunjavaju te zadovoljstvom i tvom životu daju smisao i onaj potreban elan za ostvarenje nekih novih ciljeva.No, postoje u životu i snovi, zapravo nešto što možda jesu snovi ili su ipak želje, neznam, gdje je njihovo ostvarenje na samoj granici sna i jave, no ipak, ostvarivi ili ostvarive su. Ako si uporan. Treba ih samo htjeti i željeti proživjeti. Onda su ovdje, na dohvat ruke i ponavljam, ostvarive su. Uvijek se ovdje sjetim jednog, meni fantastičnog filma, “The bucket list” ili kako su to naši čudno preveli “Imaš petlju?” sa Morganom Freemanom i Jack Nicholsonom u glavnim ulogama. Dvojica simpatičnih likova koje život i neizlječiva bolest spaja u jednoj bolnici, gdje se usprkos potpuno različitim osobnostima sprijatelje i zajednički sastavljaju jednu ludu listu onog što žele učiniti prije svoje smrti i naravno, kreću u realizaciju iste. Možda usporedba nije dobra, no meni je simpatična i realna jer svi mi, prije ili kasnije moramo otići sa ovog svijeta, no na neki način povezan sam sa ovom pričom jer i sam bolujem od autoimune bolesti štitnjače koja uvelike određuje moj način života, no ne želim dopustiti da to onemogući ostvarenje mojih snova. Imam svoje ciljeve, no imam i svoje snove i svoje želje i svoju malenu “the bucket list” i želim ju tijekom svog života ispuniti sa puno onih sitnih “kvačica” ispred svake od njih.Jedna od njih je svakako bila i ova koju sam napokon ostvario u nedjelju. Uspon na vrh Grossglocknera.

Trebalo se to dogoditi možda i ranije, no na neke stvari ne možeš utjecati tako da je suđeno bilo da se to dogodi baš jučer. I nije mi krivo niti žao. Dogodilo su u društvu meni do tada neznanih, nepoznatih ljudi, no već danas, mogu slobodno reći, zanimljivih, simpatičnih i osebujnih osoba, na čelu sa vodičem, Željkom Novakom. Iva i Iva i Sanda i Tino i Dino i Anđelko i moj prijatelj Ivica Pešut, koji me povezao sa Željkom, omogućili su mi da ispunim ovu svoju želju, svoj san, da stavim još jednu malenu kvačicu na moju osobnu “The bucket list”. Zato im neizmjerno i veliko hvala. Posebno Željku jer čovjek nam je bio dva dana kao otac sa puno “malene djece” koja nešto žele i ne znaju kako da to ostvare, a on je tu da im to omogući.U svakom slučaju, ljudi hvala vam i iskreno se nadam da se opet negdje vidimo.

A što reći o samom Grossglockneru? Svatko tko je bio tamo i tko je općenito u tim “vodama” zna što je Gross. Gross je velikan. Gross je izazov. Možda ne toliko zbog svoje visine od 3798 metara, no zbog svoje konfiguracije i „žilet“ izgleda, svakako je jedan od zahtjevnijih alpskih vrhova. Traži maksimalnu koncentraciju i prisebnost cijelo vrijeme. Traži konstantnu brigu za svoju, vlastitu sigurnost ali isto tako i brigu za svakog čovjeka koji je tog trenutka sa tobom u navezu. Tamo naime, koliko god svatko sam brine o svojoj sigurnosti, toliko mora kontinuirano brinuti i o sigurnosti svakog čovjeka u navezu jer ga neprestano, kroz navez, osiguravaš od potencijalne pogibelji. Zato, Anđelko, Dino i Toni, ekipo iz prvog naveza, hvala vam. Bio je užitak hodati sa vama, a o osjećaju sigurnosti neću govoriti. Osjećao sam se kao da sjedim doma u naslonjaču sa hladnim „velebitskim“ u ruci.O samom usponu. Polazak u subotu od doma Neues Lucknerhaus na 1918 metara, do doma Erzherzog-Johann-Hütte na 3454 metara bio je dosta naporan na kraju. Barem meni. Javila se i glavobolja, vjerojatno zbog nadmorske visine. Teško se disalo. No, do narednog jutra glavobolja je isparila. Na dan uspona počeo je padati sitan snijeg, odnosno, nekih 5-6 centimetara palo ga je prethodnu noć, sa subote na nedjelju i navukli su se oblaci, magla, tako da je plan za uspon bio uvelike otežan. Kao i orijentacija u tom potpunom bijelilu. No, pošli smo. Bila je to odlična odluka vodiča Željka jer što na Grossu ustvari predstavlja najveću opasnost, a to je gužva na najeksponiranijim dijelovima, ovog puta u potpunosti je izostala. Bili smo gotovo pa sami na vrhu, a to je za Gross rijetkost. Dobro, to govori i o vremenskim uvjetima jer gužva bi bila zasigurno da je vrijeme bilo lijepo. No Bože moj, na „muci se poznaju junaci“. Zato smo mi ovaj put ostali uskraćeni za ono što veličanstveni Gross nudi bolje od ijednog vrha u tom području, a to je pogled. Nismo ga imali na žalost. No, to ne umanjuje veselje i ponos koje smo doživjeli kada smo prvo ugledali, a potom i dotaknuli onaj poznati križ na vrhu. Ushićenje.

Posebno mi je bila čast i ponos na vrhu iz torbe izvaditi zastavu svog grada, svog kutka Svemira u kojem živim sa svojom obitelji, prijateljima, sugrađanima i pokazati ju velikom Grossu. Reći mu:“Veličanstveni Grossglockneru, ovo je zastava mog grada, moje kolijevke. Ja i moj prijatelj Ivica Pešut potječemo iz čazmanskog kraja. Iz zelene Moslavine, sa obronaka Moslavačke gore. Danas smo došli ovdje pokloniti se Tebi. Hvala Ti što si nas ovako prihvatio. Pričati ćemo o Tebi samo najljepše priče.“Isto tako, čast i zadovoljstvo bilo je i meni i Ivici na svakom metru ovog nevjerojatnog putovanja na sebi imati neprestano majicu i grb našeg mladog planinarskog društva, naše Garjevice i visokogorske sekcije.

Tekst: Kristijan Čikor (osobne impresije)

Još nema komentara

Komentiraj

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.