“Srce kao Everest”
Kao što to biva u najljepšim bajkama, tako je i ova “bajka”, pred sam Badnjak, dobila najljepši mogući epilog. Neprocjenjivu vrijednost osmjeha na ozarenim dječjim licima.
Kada je grupica čazmanskih planinara započela putem društvenih mreža pozorno pratiti mukotrpan put jednog čovjeka, planinara, alpiniste i avanturiste, na drugom kraju svijeta, nije ni slutila da će se njegov put u jednom trenutku, na najljepši mogući način susresti sa njihovim i pretočiti u jednu toplu, ljudsku priču.
Iskreno, tada, u početnim mjesecima ove čudne godine, nitko to nije očekivao. Uopće o tome razmišljao. Bilo je jedino bitno tom čovjeku dati podršku, snagu, u trenucima kada mu je bilo najteže. Možda to sada zvuči patetično, no taj čovjek je te poruke uistinu čitao. Upijao. Iz njih crpio snagu. Sam je to kasnije priznao. I zato smo presretni. Kao i stotine drugih ljudi koji su tih dana, makar virtualno, preko društvenih mreža, živjeli sa njim. Bilo je važno reći: “Svi smo uz tebe! Ti to možeš! U tvoj uspjeh nitko ne sumnja!“.
Riječ je naravno o Mariu Celiniću.
Čovjeku koji je u svibnju 2021.g. ispisao povijest i postao šesti Hrvat na vrhu najviše planine na svijetu. Na krovu svijeta. Na njegovom veličanstvu Mount Everestu. Kada se Mario vraćao u Hrvatsku i kada je njegov veliki prijatelj Franjo Kmet zatražio od cjelokupne planinarske zajednice da dočeka Maria u Zračnoj luci Zagreb, osjetili smo moralnu i ljudsku obavezu da kao planinari budemo tamo. Uz Maria i još jednu planinarsku i alpinističku legendu – Stipu Božića. Obavezu da Maria dočekamo i da mu čestitamo. Iskreno i od srca. Jer je to zaslužio. Kao što bi to učinili da smo kao društvo postojali tamo daleke 1979.g., pa 1989.g. ili 2009.g. Bili bi tamo i dočekali bi i Stipu Božića i sestre Iris i Dariju Bostjančić i Enu Vrbek i Milenu Šijan. Jer svi oni to itekako zaslužuju. Mario je našu podršku prepoznao. Nije zaboravio i time je samo pokazao kakav je čovjek. Ljudina. Prijatelj.
Na jednoj neformalnoj kavi, u Marievom kafiću u Čazmi, dobri duh našeg društva, naš Mirko upitao je u šali Maria: „Pa dobro, kada ćeš doći do nas!? U našu Čazmu!? Da nam ispričaš svoju priču!?“
Desetak dana nakon toga, u Čazmi, u kino sali Centra za kulturu, uz nesebičnu podršku Centra za kulturu Čazma i potporu Turističke zajednice Grada Čazme, Čazmanke i Čazmanci i svi dragi ljudi mogli su u udobnosti mekih i toplih kino fotelja, krenuti sa Mariom na jedno nevjerojatno, čudesno putovanje. Putovanje na najviše vrhove Afrike, Europe, Južne Amerike, Antartike i naravno – Azije! Dva sata nezaboravnog iskustva. „Osvajanja“ nemogućeg! Namjerno kažemo „osvajanja“ iako znamo da se planine ne „osvajaju“. One su neosvojive. Mi ljudi smo samo mravi u prolazu. Dolazimo i odlazimo. To zna i Mario i poštuje ih i zato su planine prema njemu blagonaklone.
No Mario je ipak 17.12.2021. nešto osvojio. Osvojio je nas. Definitivno. A kada je rekao, još dok smo ispijajući kave dogovarali predavanje, da pristaje na isto samo pod uvjetom da ono ima jedan humanitarni karakter, tada nas je kupio. Doslovno.
Djelovali smo brzo i sa Centrom za socijalnu skrb u Čazmi sve dogovorili. Obavijestili Maria. Bio je oduševljen. 23 djece koja su udomljena preko Centra za socijalnu skrb u Čazmi, pred sam Božić dobili su prigodne poklone od donacija prikupljenih povodom Marievog gostovanja u Čazmi. Opet od dragih i dobrih ljudi.
Neprocijenjivo!
I uspjeli smo. Svi zajedno. I uživali smo. Uživao je i Mario. I plakao. Pred samu Badnju večer obradovali smo one kojima je to u ovo vrijeme najpotrebnije.
Ma kratko i jasno…..
kao Everest
