Skuta i Štruca – uživanje u ljepoti planine i učenje o planini i planinarenju

Minuli vikend nas četrnaestero odradilo je uspješan uspon na još jedan od vrhova koji se nudi u bogatoj lepezi bisera Kamniško-savinjskih Alpi. Ovaj put bila je to Skuta (a neki su skočili i na susjedu Štrucu). S obzirom na raznoliko planinarsko iskustvo sudionika, odabrali smo rutu od Kamniške Bistrice preko Cojzove Koče do Skute. Podno Dolgog Hrbeta. U svakom slučaju zahtjevna, na dionicama vrlo zahtjevna staza ali opet, lakša od ostalih varijanti. Zato smo u subotu prvo došli do Cojzove, tamo noćili, a u nedjelju ranom zorom na Skutu, pa nazad istim putem, naravno. Poslijepodnevna kiša i vjetar u subotu omela nam je plan da možda prvog dana odemo na Grintovec ili Kalšku goru, onak, gratis…Hvala Bogu da je bilo tako. Mislim na kišu.

U rano nedjeljno jutro čekao nas je vani na momente jak vjetar, no temperaturno, ipak planinarski ugodno vrijeme. Prve zrake Sunca nagovijestile su da bi ovo mogao biti dan sa izvanrednom HD rezolucijom. Tako je i bilo. Kiša je oprala, a vjetar savršeno osušio “ekran”. Vidljivost je bila fenomenalna. Ova staza na Skutu, dosta je šarolika i nudi uistinu sve aspekte planinarenja. Od laganog hoda dobro utabanim planinarskim putem, pa sve do kraćih dionica penjanja i spuštanja po sajlama i klinovima, hodanja po ubitačnon siparu ali i penjanja/spuštanja po stijenama uz pomoć svih ekstremiteta. S tim da su neke stijene dosta eksponirane. Zato Slovenci kažu da je staza “Zelo zahtevna”. Međutim, odradili smo mi to. Svih četrnaestero.

Meni kao vodiču posebno je drago zbog naše male/velike Ane Brezničar. Cura ima 16 godina i planinarski raste iz dana u dan na jedan zdrav način. Postepeno. Bez preskakanja stepenica. I ako zadrži taj fokus, duboko vjerujem da će postati velika planinarka. Budućnost Garjevice. Zadovoljstvo ekipe što su se uspeli na još jedan težak vrh, a potom uživali u prekrasnom pogledu, ne treba opisivati. To je vrhunac. Uživanje u trenutku.

I sada, da ne ispadne da je planinarenje uvijek nešto što je lak posao i da “u preduzeću cveta samo cveće”, treba ponekad istaknuti i probleme sa kojima se planinari susreću. A mi smo ih definitivno u nedjelju imali. Naravno u silasku. Kada su emocije ispražnjene, tijela iscrpljena, noge teške, gojze tijesne, ponekad se dogodi i da netko iz ekipe jednostavno “uđe u problem”. I to se dogodilo. Ne treba bježati od toga niti se sramiti. No tu onda do izražaja dolazi ono što gotovo svi planinari imaju u sebi. Onaj gen za empatiju i nesebičnu pomoć prijatelju u nevolji. Jer jučer smo timski odradili spust, pomogli onima koji su upali u nevolju (jer drugi put to može biti netko drugi, čak i najspremniji) i usput ponovili stare i naučili neke nove lekcije.

Mogu samo citirati poruku koju sam jutros poslao ekipi. “… ono što uvijek mislim nakon ovako zahtjevnog pohoda je da sam ponosan na sve vas. Izdržali ste, vidjeli predivne planinske krajolike i puno naučili i o planini i o tome da priča ne završava na vrhu, o važnosti timskog rada i na kraju o samima sebi.” I to je bit. To je planinarenje.

Tekst i unos: K.Čikor

Fotografije: svi pomalo