Ima jedna priča o Triglavu….
Priča I.
Jednom, kada ostarimo, kada…nadamo se, uđemo u one pozne godine života, vjerojatno ćemo se sa sjetom sjećati nekih trenutaka u svom ‘ovozemaljskom’ životu, koji su nam bili iznimno važni. Rođenja djece, vjenčanja, prve ljubavi, mature, uspjeha naše djece, dogodovština sa prijateljima, putovanja…..puno, puno trenutaka koji su našim životima dali jedan poseban smisao. “Listati” ćemo tada tu našu knjigu života, zažmiriti i prisjećati se tih lijepih trenutaka.
Nama planinarima, sigurno će se u tim trenucima zavrtiti kroz glavu barem jedna slika ili film koji je vezan uz planine. Siguran sam u to. Slika ili film ili priča vezani uz neko mjesto, događaj ili ljude koji su nam u jednom trenutku našeg života bili iznimno bitni. Nadam se, iskreno se nadam da smo jednu takvu priču minuli vikend ispričali i mi. Nas desetero. Priču o svom, za većinu ekipe, prvom usponu na jednu od najljepših slovenskih planina – njegovo veličanstvo Triglav. I o ljudima sa kojima smo to učinili. Za mene, njih devetero – devetero veličanstvenih.
Mirko Grebenar , Nataša Furmek , Žarko Jančić , Darko Devčić , Ana Hiršl Barišec , Ana Jelača, Renata Ratković, Igor Ugarković i Ivančica Čikor. I vjerujem, zapravo siguran sam, ako zbog ničeg drugog, onda zbog suza radosnica pojedinaca na vrhu, da će svi oni jednom iz udobnog naslonjača svoje tople sobe, moći svojim unucima ili praunucima pričati jednu priču, riječima: “Zlato moje, znaš, ima jedna priča o Triglavu…..”
Priča II.
A onda, da ova priča dobije još slađi završetak ili, kako se ono kaže, “šlag na tortu”, pobrinula su se još tri člana našeg planinarskog društva. Pisali smo o njima. O ocu i njegovim sinovima. O Dejanu, Filipu i Dorijanu Caru.
Samo par dana nakon gore navedene skupine, njih trojica su krenuli put Triglava i tzv.”Tomniškovom poti”, u jednom danu ispenjali Triglav i vratili se u dolinu. Podvig za respekt. No, poznajemo ih i znamo njihove sposobnosti tako da ćemo o njima još puno slušati i nadamo se, ponositi se njima. Jer svi smo mi dio istog “čopora”. A “čopor” je jak samo ako su “vukovi” u njemu složni.
Ovom aktivnošću, HPD Garjevica Čazma staje uz bok mnogim poznatijim i starijim planinarskim društvima, te kontinuirano pomiče granice svojih mogućnosti.
Ovim se broj članova HPD Garjevica koji su ispenjali najviši vrh Slovenije sada penje na čak petnaest. Dva maloljetna planinara, tri žene i deset seniora.
S tim da imamo jednog muškog člana sa četiri uspona i jednu ženu sa dva uspona na ovaj ponos Julijskih Alpi.
Tekst i unos:K.Čikor
Fotografije: svi sudionici
