Luka Piršljin i Kristijan Čikor u dvorištu “Majke” svih planina

Kako je ova ekspedicija trajala sedamnaest dana, teško je istu sročiti u samo jedan šturi tekst. Zato ju je najlakše ispričati kroz fragmente i neke najbitnije isječke uzete sa mog Facebook profila, u trenucima kada su pisani i kada je intenzitet emocija bio na vrhuncu.

Američka glumica Mae West rekla je: “You only live once, but if you do it right, once is enough” ili “Živiš samo jednom, ali ako to činiš kako treba, jednom je dovoljno”.

DPP Ivanić Grad uručio je i donaciju za put na Himalaju Kristijanu Čikor i Luki Piršljin iz Hpd Garjevica Čazma: “Momci SRETAN VAM PUT”!

Hvala Vam dragi prijatelji. Već sam rekao ovoj ludoj ekipi sa prve fotografije: “Sretan je čovjek koji vas ima za prijatelje!”

Hvala i gospođi koja te pozove na parkingu i kaže:”Biti ćete u mojim molitvama!” Hvala i doktorici koja dok šetaš, zaustavlja auto, trči prema tebi i kaže:”Misliti ću na vas. Dečki samo hrabro!” Hvala i najsimpatičnijem bračnom paru iz Dereze koji su za nas zatražili Božju zaštitu. Hvala planinarima, pojedincima koji potajno za nas sakupljaju donaciju i onda uz predivne riječi kažu:”Uz vas i mi smo u planinama!”. Hvala svima koji su mišlju, riječju i djelom uz nas.

Hvala našim donatorima, posebice našem gradu Čazmi i našem gradonačelniku. Nije ovdje stvar u novcu, stvar je u povjerenju, potpori, prijateljstvu i pomoći nekom da ostvari svoj san. Mi znamo tko su ljudi koji u nas vjeruju i zato ćemo ih istaknuti na svakom koraku našeg putovanja. Oni to itekako zaslužuju.

Naša priča sutra počinje, a u njoj će biti mjesta za sve one koji su uz nas.

Veliki pozdrav svima. Nećemo puno, za to će biti vremena. No kraj je dana i možemo rezimirati. Uglavnom, uz nevjerojatnu ekipu ljudi, od vodiča do ostatka društva, naša avantura je započela.

U večernjim satima ponovno nam je Stipe uručio poklon u vidu opširne prezentacije svog prvog uspona na Mount Everest. Ono u vrijeme alpinističkog romantizma i slovensko-hrvatskog proboja na svjetsku alpinističku scenu. Kao i samih Stipinih početaka i ulaska u taj predivni, opojni svijet planina. Svijet kojem je on posvetio cijeli svoj život. Nešto što ćemo svi zasigurno dugo pamtiti. Dan smo okončali večerom u ležernom tonu i uputama koje su nam za nastavak našeg puta iznijeli Franjo Kmet i Mario Celinić. Ukratko, sutra letimo rano ujutro za Luklu i počinjemo sa avanturom u Himalaji. Puno mudrih savjeta od ova dva iznimna čovjeka i naravno Stipe Božića. Sve u cilju ostvarivanja naših snova.

Ovakvi se trenuci jednostavno pamte čitavog života i tu je njihova neprocjenjiva vrijednost. A sada slijedi večera, opuštanje umornih tijela i odmor. Jer sutra je dan kada nam više neće biti lako. Naš cilj je visina od oko 3500 metara i grad Namche Bazar. Možda i prvi problemi sa aklimatizacijom. No vjerujemo u Franju i Maria i na sumnjamo u uspjeh.

Susrećemo ekipe koje idu kao i mi put EBC-a, ali i velik broj onih koji idu u drugom smjeru. Tu su također i konstantni transporti magaraca i zopkija koji poslušno idu gore-dolje. U karavanama. Nose teret i udaraju kopitima o tvrde stijene. No, mene kao i većinu kolega iz ekipe, posebno se dojme nosači. Ti maleni, gotovo sićušni čovječuljci šutke, gledajući samo u pod, na raznorazne načine nose skupocjene torbe nas zapadnjaka i prolaze. Teret koji nose ponekad se čini teži od njih samih. Osjećam se u tom trenutku posramljen, jer novac za koji oni to rade vjerojatno je mizeran. A posao krvav. Tko misli da je lako, neka na leđa stavi torbu od barem 20 kg i krene npr. na Sljeme….i tako dan za danom. Veseli me jedino kada kod nekih od njih iz ruksaka, tj. negdje iz džepa trešti muzika. Tako im je lakše. Valjda.

Khunde je mjesto u kojem živi naš vodič, naše svijetlo na ovom putovanju – Sonam. Krasni maleni lodge u kojem pišem ovu objavu ima dušu. Nepalsku dušu. Ovdje noćimo. Odlazimo u posjetu bolnici u Khundeu.

U malenoj blagovaonici našeg lodga u tom trenutku suze su krenule mnogima. Ponajviše članu naše ekipe, ljudini Davoru, koji je netom prije polaska na ovo putovanje ostao bez oca i teret na njegovim širokim plećima je neopisiv. Gledajući njega i ovaj trenutak i meni je pred oči došao moj pokojni otac i suze su samo krenule. Mnogima su oči bile u tom trenutku suzne. Šutili smo.

Uslijedio je odlazak do Khumjunga. Mjesta u kojem se nalazi Khumjunga Monastery poznat kao Samten Choling Monastery, u kojem je opet jedna posebna osoba, sin pokojnog Ang Phua, šerpe koji je tragično preminuo pri spustu sa Everesta, 1979.g., vodeći i spuštajući se sa našim Stipom Božićem na njegovom prvom usponu na krov svijeta. Trebam li vam opisivati taj trenutak susreta sa tim čovjekom. Sada odraslim muškarcem. Toplina oko srca i emocije. I kao kruna svega, odlazak u kuću našeg vodiča, Sonama, koji je upravo iz Khundea. Skromnu kuću u koju je on pozvao skoro 20-ak nepoznatih ljudi, u kojoj nas je potom ugostila njegova supruga i njegovih troje malenih anđela, kao da se poznajemo godinama. Ponudili su nam velikodušno uz iskreni osmijeh čašu najfinijeg čaja i tradicionalni poklon za svakoga od nas, simbol prijateljstva i dobrih želja – šal. I zar će srce pored toga ostati tvrdo? Neće ako je ispunjeno dobrotom. A ova ekipa ima uistinu veliko i dobro srce.

Istaknuo bih posebno buđenje i pogled. Ponovno se otvorio jedan nebeski prozor, a kroz njega navirila se, kažu, najljepša planina na svijetu, Ama Dablam. Uistinu ljepotica. Božica. I što je najvažnije, sutra se od grupe odvajaju Mario Celinic i Davor Večaj, dva junaka koja kreću ispenjati upravo tu Božicu. Ne mogu izraziti koliko smo počašćeni što smo u njihovom društvu. Ljudine!

A mi smo nakon doručka krenuli na našu rutu. Polako, polako, nogu pred nogu. Hvala Bogu, sve je teklo više manje u redu. Malena emocionalna kriza jednog člana/članice ekipe, no bez ikakvih problema stižemo na visinu između 4800 i 4900 metara. Usput uživamo u dugotrajnom prizoru na Ama Dablam. Otvorila se ta “Majčina ogrlica” i oduševljenje i divljenje toj ljepotici nije prestajalo.

Prije ulaska u lodge, lijepim grb HPD Garjevica Čazma i VS HPD Garjevica Čazma na prozor uz mnogobrojne druge naljepnice. Neka se zna da su Čazmanci ovdje bili i gablecovali !

Možemo reći samo kratko – uspjeli smo!

Ostvarili smo svoj san i opravdali na neki način povjerenje koje nam je i financijski i kroz vašu nesebičnu podršku ukazano. Po prvi puta, nadamo se ne i zadnji, zastava HPD Garjevica Čazma i zastava grada Čazme zavijorile su se podno samog kralja svih planina – Mount Everesta. U četvrtak, rano ujutro krenuli smo na jednu uistinu iscrpljujuću i mukotrpnu rutu, od Lobuchae prema Gorak Shepu, a onda dalje, prema Everest base campu. Sve to na visinama od 4900 do 5364 metara nadmorske visine. Teške noge, kao da su cipele od olova na njima, srce udara nevjerojatnim ritmom, a disanje, disali bi najradije i na škrge da ih imamo. Bilo je izuzetno teško. Tko kaže drugačije, ne govori istinu. I onda, konačno, u poslijepodnevnim satima, uz pritajeno oduševljenje, jer snaga je na izmaku dolazimo do jednog od najpoznatijih kamenih blokova na svijetu. Onog na kojem crvenim sprejom stoji napisano “EVEREST BASE CAMP 5364”.

Od Gorak Shepa do uskog, kamenog vrha Khala Patthar, na nekih 5600 metara trebalo nam je tog jutra oko 2,5 sata hoda. Tako zvuči kada onako, novinarski opišeš što se dogodilo. No opisati detaljno taj uspon, kada te prati vrijeme nestvarno vedro, kada se sunčeve zrake probijaju između planinskih gorostasa i kada svakim novim korakom ti dobiješ sve veću viziju veličanstvenog Mount Everesta, nešto je što će svakog istinskog zaljubljenika u planine, ostaviti bez daha. A moraš paziti na disanje. Jedno sa drugim ne ide. Kako vam opisati taj osjećaj, kako opisati to što vidiš uokolo sebe u tim trenucima. Paziš na svaki korak, a pogled ti neprestano leti ka Mount Everestu, Nuptseu i Lhotseu. Tu su, na dohvat ruke. A nedostižni su običnim smrtnicima kao što smo mi. U tebi kuha. Zamišljaš dok se penješ u njihovoj blizini, kako je tamo gore. Razmišljaš i o jednom “nepoznatom” dečku, Denu Eroru, koji upravo stremi ka vrhu Everesta, hoće li uspjeti u tom junačkom činu. I moliš Boga da uspije. I onda, teškog koraka napokon stižeš na vrh Khala Pattar. Jednostavno ne znaš što da činiš. Kuda da se staviš. Dosegao si voljom, upornošću i hrabrošću ono o čemu si sanjao, čega si se u podsvijesti bojao da možda nećeš moći učiniti. Zahvaljuješ se Bogu.Nikada neću moći opisati taj osjećaj. I zato se neću ni truditi. Reći ću samo da izlazak na vrh Khala Patthar tog jutra nitko iz ove divne ekipe neće zasigurno nikada zaboraviti. Kao ni trenutak kada smo Luka i ja kao združena braća iz svojih torbi izvukli znamenje svog društva, svog grada, svoje države, naših cijenjenih sponzora, trenutak kada smo postali svjesni da činimo u svojim skromnim životima za nas veliku stvar. Neću dalje…..

Neraskidiva nit prijateljstva. Prašina, himalajska prašina se polagano sliježe. Nevjerojatna nepalska svakodnevnica u kraljevstvu Mount Everesta odlazi u ladicu najljepših životnih uspomena. Uspomena koje, nadam se, neće nikada izblijediti. Kako još uvijek svakodnevno razmišljam o svemu, vrtim sekvence tog znanstveno-fantastičnog filma u svojoj glavi i kada na trenutak zaklopim oči, ispred mene prolaze nasmiješena lica ljudi sa kojima sam nedavno dijelio dobro i zlo. Tih dragih i simpatičnih ljudi. A kada malo bolje osluhnem, čujem i njihove glasove, njihov smijeh, njihovo duboko disanje. Putovanje iza mene je jedno od onih, posebnih životnih iskustava. Možda i vrh koji više nikada neću dosegnuti. No, poznavajući sebe i vatru koja gori u meni, ovo nije kraj. Ovo mora biti samo jedna stepenica prema nečemu novom. Nedoživljenom. Međutim ovo je iskustvo koje je nemoguće kupiti, platiti. Ono je dar. Dar koji sam dobio od Himalaje, od predivnog nepalskog naroda, od prirode, od ljudi sa kojima sam hodao. Za mene su ovo uspomene na fantastičan svijet planina na jednom posebnom mjestu kugle zemaljske ali i uspomene na divne ljude, članove naše ekipe, na potpune “neznance”. Neznance tamo prilikom polaska iz Zagreba, a onda, 17 dana kasnije, uspomene na, možda će zvučati pretenciozno, braću i sestre. Teško je nekom tko ovo nije prošao, objasniti ove tvrdnje. Razumijem to. Ne očekujem ni da me netko tko to ne razumije, shvati ozbiljno. Bitno je da ja znam i da članovi moje ekipe znaju, koliko su mi bitni. Netko je rekao da su to prijateljstva, veze, kao one koje stvaraju vojnici na ratištu. Vjerovati ću da je tako. Jer toliko međusobnog bodrenja, hrabrenja jednih spram drugih, pružanja podrške, pomoći, zagrljaja, osmijeha, suza, prijateljske ljubavi……Odlika je to velikih. Ja mogu samo reći da mi je čast i privilegija bila hodati uz ove ljude. I tako će biti zapisano. Ovo je njima u čast. Namaste braćo i sestre