Dinara

i ono tradicionalno pitanje, „koja je hrvatska planina najljepša“? Dinara? Velebit? Biokovo? Mosor?……

To smo i nas petero raspravljali ova tri dana na Dinari i naravno, nismo došli do odgovora niti konsenzusa. Vjerojatno zato jer je to potpuno besmisleno pitanje.

Uglavnom, zaključili smo, sa čime smo se jednoglasno složili, da je vjetar na Dinari konstantan, da su njena travnata prostranstva veličanstvena. Promatrajući ta prostranstva, odmah nam je kroz glavu prošlo pitanje: „Koliko je snage i odlučnosti, trebalo tamo sredinom devedesetih, u surovim zimskim uvjetima, da se ovdje sve pripremi za konačno oslobođenje Hrvatske?“. Jer htjeli mi to priznati ili ne, Dinara je više od planine — ona je simbol snage, izdržljivosti i nepokolebljive volje.

Kroz povijest, njezina su prostranstva, vrhovi i surove padine bili nijemi svjedoci borbe, hrabrosti i odlučnosti hrvatskih ratnika. U tom smislu, Dinara se često doživljava kao sinonim hrvatske vojne odlučnosti — mjesto gdje su priroda i čovjek zajedno oblikovali priču o otporu neprijatelju i ljubavi prema Domovini. Na njenim kamenitim stazama, gdje vjetar nosi tišinu i sjećanja, osjeća se trajno duh onih koji su branili svoju zemlju. Svaki djelić podsjeća na snagu zajedništva i spremnost na žrtvu, dok pogled s visine simbolizira slobodu. Dinara tako ostaje trajni znamen ne samo prirodne ljepote, već i unutarnje snage jednog naroda — postojana, dostojanstvena i nepokorena, baš kao i spomenute vrijednosti koje simbolizira.

Naše pak putovanje počelo je u petak, kod pl.kuće “Sveti Jakov”, zatim usponom na Mali Maglaj. Noćenje u pl.kući omogućilo nam je da sutradan energično krenemo ka pl.skloništu “Pume”, usput dodirnuvši i sklonište “Vjetar s Dinare”. Sa “Puma” put nas je odnio na najviši vrh Dinare, dom staroslavenskog boga Troglava, a potom na vrh koji budi poseban pijetet i posebne osjećaje – Veliku Duvjakušu. E tu su emocije proradile. Mi znamo zašto.

Noćenje u skloništu i spust ka selu Ježević, a potom neizostavan obilazak prirodnog fenomena, izvora rijeke Cetine i na kraju posjet ruševinama starohrvatske predromaničke crkve iz 9.stoljeća – Crkve sv. Spasa. Već sama pomisao da je knez Branimir bio na tom mjestu kada su se postavljali prvi kameni blokovi, jednostavno izaziva strahopoštovanje. Povratak u vrijeme stvaranja hrvatske države i stvaranje povijesti jednog naroda na ovim prostorima…majko mila. Čovjeka prođu trnci.

Da. Uživali smo u svakom koraku i svakom trenutku. Na kraju, hvala moćnoj planini Dinari što nas je prihvatila i nagradila svojom ljepotom.

Tekst i unos: K.Čikor

Fotografije: sudionici pohoda