Kanjon Triget i Mjesečev plato – otok Krk

21.travanj 2024.g.

Izlet koji smo nekoliko puta odgađali, pomicali, zbog dosta gustog rasporeda, napokon je došao na red minulog vikenda. Baš da smo pogodili termin i nismo jer vremenska prognoza se u zadnje vrijeme, nakon podosta dana izrazito lijepog vremena – „pokvarila“. Na Krku nas je dočekala umjerena bura, vjetar koji jednostavno ne stvara baš preveliku ugodu u hodu, a s druge strane, Sunce je podmuklo radilo „svoje“. To je baš ono kada ti nije toplo, a nije ti ni hladno, ne znaš kako da se odjeneš, izložiš se jer vjetar prikriva stvarno stanje, dok Sunce to koristi i lagano te prepeca. No, što je, tu je. Podijelili smo se u dvije grupe. Jedna, deveteročlana za kanjon Triget, druga od 17 članova, za Mjesečev plato. Pošto sam vodio ekipu za kanjon Triget, reći ću ono što mislim da moram upravo o toj stazi.

O Mjesečevom platou se zna dosta i puno toga je rečeno i napisano, tako da to neću opisivati. Smatram da imam dosta planinarskog iskustva iza sebe i svakom pohodu pristupam ozbiljno. Pogotovo lokaciji na kojoj još nisam bio, koja je k tome zahtjevna, a uz mene ide ekipa koja mi vjeruje. „Ziheraš“ sam i ne želim se prepuštati razmišljanju – „lako ćemo!“. Kanjon Triget je lokacija o kojoj ima relativno malo zapisa na web-u (hvala Mirko Bjelan), te iz priča i kontakata od ljudi koji tamo idu često (hvala Željko Novak i hvala Darko Jajetić). To je ustvari staza na koju se i „ne smije“ ići, no ide se. Najčešće u manjim grupicama. Vrlo često ljudi sa određenim penjačkim ili alpinističkim iskustvom, sa „dosta utakmica u nogama“, te uz korištenje određene alpinističke opreme.

Ovako je to bilo u našem slučaju…Krenuli smo rano ujutro iz Čazme, 05.00 sati, tri kombi vozila. Crkva svetog Ivana na Krku, iznad Baške bila je naša početna pozicija. Podjela u dvije grupe i u 08.45 sati startali smo prema Mjesečevom platou. Naša grupa ide bržim tempom jer za kanjon će nam trebati po predviđanju 2-3 sata više nego ekipi na „površini Mjeseca“. Izlaskom iz šume na Mjesečev plato, susrećemo se sa burom. Svi znaju o čemu govorimo. Staza do vrha Diviška, udaljenog oko 3 kilometara po izlasku iz spomenute šume, ugodna je šetnjica kada nema bure, kada ne prži Sunce itd. Po buri je to malo otežano, no ide.

Do vrha Diviška (471 mnv) trebalo nam je od crkve, nešto malo manje od dva sata. Važno je napomenuti da ovdje ne postoji mogućnost ulaska u hladovinu (nama nije ni trebalo), nema nekog posebnog zaklona, niti ima igdje pitke vode. Zato to i jest – Mjesečev plato. Inače, do ovog vrha postoje oznake, markacije, kako hoćete i nema apsolutno nikakvog problema oko orijentacije. Međutim, sada treba pozicionirati kanjon Triget. Kada ste na vrhu Diviška, vi vidite more i strme padine koje streme prema moru, no kanjon ne vidite. Vidite ustvari neke kamene litice, njihove vrhove, no sam kanjon baš i ne. Orijentaciju vam jedino olakšava jedini, usamljeni, kameni suhozid koji praktički sa vrha (par metara je desno od vrha kada gledate iz pravca vrha prema Velebitu) ide strmo u pravcu mora. Možete se popeti na njega i pokušati sada pogledati lagano udesno i tada ćete uočiti nešto kao krakove, korita, udubine, koje se neprimjetno spajaju u jedan, jedinstveni krak, tj.kanjon.

E to je ustvari ulazak u kanjon Triget. Odavde se to čini vrlo blizu i vrlo jednostavno. Svi upućuju na silazak upravo uz taj spomenuti suhozid. Tako smo i mi učinili do jedne točke. Naime, nema tu staze, nema oznaka. Radi se o kamenoj podlozi, busenju trave, pa onim oštrim kamenim vrhovima iz trave. Uglavnom, izrazito negostoljubiv i neugodan teren za silazak. Treba dobro paziti. U jednom trenutku jednostavno se morate odvojiti od tog suhozida i lagano krenuti desno, ukoso. Sada već uočavate obris kanjona i idete lagano u tom pravcu, strmo se spuštajući. Cilj vam je doći do kanjona i uočiti drvo smokve koju svi spominju jer je to mjesto gdje se ustvari spajaju tri neugledna kraka kanjona u jedan. Od te točke ustvari započinje „ono pravo“. Ide se polako, oprezno, korak po korak. Ako ste koristili štapove, ovdje ćete ih zasigurno ili ostaviti ili spakirati na ruksak jer vam jednostavno više neće biti od koristi. Do tada dobro dođu. Kako se krakovi polako „udružuju“ počinje se naslućivati i spomenuta smokva. To su u biti dva stabla ili dva grma sa više razgranatih, samoniklih smokvi.

E to je početak. Ovdje se nalazi tzv.“prvi skok“ ili prvo mjesto visine od nekih 3-5 metara. Nije to klasična litica ili nešto slično, već stijena, usjek koji nekom spretnijem može biti tek manji penjački problem, no nekom tko nije baš vičan, ovdje treba postaviti uže. Ne treba tu nikog spuštati, koristiti ne znam što, no kažem, napravi se manje sidrište (gurtna i karabiner), te se postavi uže (recimo ako imate neki „otpadak“, od 10-ak metara). Samo da se onaj tko se spušta ili penje, za isto može uhvatiti rukama i onako, „na žgance“, spustiti ili popeti. Kada ste to odradili, kreće vaša putešestvija kroz kanjon Triget. Veće ili manje kamene gromade, dosta kupina (trnja) i česta upotreba sva četiri ekstremiteta. Nema žurbe i „divljanja“. Polagano, u grupi (nemojte se razdvajati jer nekom treba pomoći na nekoj od točki) i ide to. Sve do jedne pozicije na koju mi u sadašnjim zapisima koje smo pronašli, nismo znali. Naime, dolazi se na jednu poziciju, mi smo ju nazvali „drugi skok“ koja je visine nekih desetak metara. Da se razumijemo, opet netko tko je penjački vičan, on će ovdje uz određeni trud ovo proći, no za nekog tko nije, ovo može postati nerješiv problem. Zato smo ovdje postavili još jedno sidrište (gurtna i dva karabinera jer netko je ovdje postavio dva klina u stijenu koja ni kamionom ne možeš iščupati), te jednu spravicu (stop descender). Odlučio sam svakog člana ekipe zasebno spustiti na tom mjestu ne želeći riskirati i išlo je sve ok. Koristili smo uže od 30 metara jer kraće nismo imali. Riješili smo problem i opet uobičajenim tempom, nastavili kretanje kroz kanjon prema uvali Jasenova. Bila je blizu. Čuli smo ju. No tada se pojavio problem koji nismo očekivali. Nazvali smo ga „treći skok“. U biti, u svim zapisima ovo je „drugi skok“, jer onaj prethodni koji smo mi nazvali „drugim skokom“, nitko ne spominje (ili mi to nismo uočili u tekstovima). Radi se o jednoj strmoj stijeni, izrazito glatkoj, po kojoj se praktički bez užeta ne možete spustiti ili popeti. Visine je nekih 15-ak metara. Ovdje uže mora biti postavljeno. Mi ga više nismo imali jer smo naša dva užeta ostavili na prethodna “dva skoka” zbog povratka. Kako niti jedna situacija nije bezizlazna, tako nije bila ni ova. Rješenje je bilo, vratiti se na prethodni skok, popeti ga, te uže od 30 metara koje smo tamo ostavili, malo „reducirati“. Za to vam treba nož ili izrazito oštar komad stijene. Mi smo koristili ovo drugo. Da skratim, uže smo odrezali, rekli bi – “precvikali”, ostavili potrebnu duljinu za rješavanje „drugog skoka“, a preostali, duži dio, ponijeli na zadnji, „treći skok“. Opet postavljanje sidrišta (gurtna + karabiner + stop descender ili reverso) i uže i spuštanje. Opet napomena. Čovjek sa penjačkim iskustvom ovaj dio može savladati bez uporabe užeta, spravica i sl., spuštanjem po bočnoj strani kanjona, preko stijene, busenja trave i sl. No, treba paziti jer je sve to izrazito sklisko, ima sitnog kamenja, krušljivih stijena i lako se poskliznuti. Isto tako, može se i krivo skrenuti pri spuštanju i ući na policu stijene i onda se ne može dalje. A onda je moguća pojava straha i panike i eto problema. Inače, odavde se, sa točke postavljanja sidrišta, vidi skrivena plaža uvale Jasenova, udaljena dvije minute hoda i jednostavno poziva svakog da joj priđe. Rajska plaža. Podsjeća me na izazov jabuke u Rajskom vrtu. Svatko bi ju zagrizao. I to je kanjon Triget pri spuštanju do uvale Jasenova.

Uspon nazad, jednostavno je lakši. Što je i logično. Barem do one smokve. Treba imati na umu da se sa nula metara penjete na preko četiri stotine metara. Ako idete na vrh, onda 471 metar nadmorske razlike. Mi smo postavljenu užad koristili kao gelender, rukohvat, kako hoćete. Imali smo na raspolaganju ručicu za penjanje ili tzv.penjalicu pa nismo ništa improvizirali (prusik ili karabinerski prusik npr.) i tako napredovali preko opisanih skokova. Najgori dio bio je zapravo uspon od smokve do izlaska iz kanjona i uokolo vrha Diviške (nismo htjeli direktno preko vrha).

Ukupno smo za prolazak kanjona, nas devetero, utrošili oko 5 sati vremena. Čak smo imali vremena i za davanje podrške našem Baby Lasagni uz ritmove njegove megapopularne pjesme – Rim tim tagi dim!

Do početne pozicije kod crkve sv.Ivana, vratili smo se oko 18.00 sati ili što bi rekli, oko 9 sati ukupno. Za skupinu od 9 ljudi koji su tamo prvi puta, bez ikakvih ozljeda, bez kritičnih situacija – sasvim solidno.

Zaključak: kanjon Triget je dosta zahtjevna lokacija, traži oprez, traži obaveznu zaštitnu kacigu, penjački/alpinistički pojas, tri gurtne (80-120 cm), komplet karabinera, te po mogućnosti tri užeta (dužine u tekstu), kao i pokoju spravicu (reverso, stop descender, penjalicu…). I strpljenje, te koncentraciju. I dobru ekipu ljudi u koje vjeruješ. A ovoj ekipi definitivno vjerujem jer znam da su im kapaciteti ogromni i da im je granica koju mogu dosegnuti vrlo visoko. Možda ni sami nisu svjesni koliko visoko .Nagrada će biti očaravajuća divljina i negostoljubivost jednog zaista posebnog lokaliteta.