Planinarsko odrastanje na Hrvatskoj planinarskoj obilaznici

Jedno pitanje među planinarima uvijek kada se o tome „potegne“ tema, izaziva mnogo polemika.

Naime, kada u planinarskoj zajednici krenete u priču o Hrvatskoj planinarskoj obilaznici, najvećoj i ujedno najpopularnijoj planinarskoj obilaznici u Hrvatskoj, zasigurno će svi doći do zaključka da je riječ o jednoj od najljepših planinarskih obilaznica. Prvenstveno jer obuhvaća cijelu Republiku Hrvatsku. No, ako „dublje“ uđete u razgovor o njoj, gotovo je sigurno da ćete doći u jednom trenutku u raspravu u kojoj na koncu neće biti „pobjednika“.  Naime, raspredati će se o ljepoti iste, a onda će svatko iznijeti neki svoj stav, neko svoje viđenje, motiv obilaska, cilj koji time želi postići. Ustvari, razlog zbog kojeg se uputio na tu obilaznicu. I na kraju razgovora stvoriti će se dvije, imaginarne grupacije.

Jedna su oni koji istu obilaze navodno samo zbog žigova i dolaska do znački i priznanja, koji navodno uopće ne uživaju u planinama već „love“ trofeje, a druga je ona u kojoj su oni koji navodno istu obilaze da bi istinski uživali u planinskim vrhovima i koji sa gnušanjem odbijaju bilo kakav spomen na žigove, trofeje i sl.

E tu kreće ta vječna polemika tko su u toj priči „pravi“ planinari, a tko su planinari „trkači“, sakupljači trofeja. Osobno smatram da je istina, kao što to često biva u životu, ustvari negdje između. Jer, kako se to navodi u planinarskoj „početnici“, „Planinarskom udžbeniku“ Alana Čaplara, svakom planinaru bit planinarenja bi trebala biti u – užitku planinarenja!

Da li obje te imaginarne skupine ljudi uživaju? Siguran sam da uživaju! Svatko na svoj način, no krajnji rezultat je uživanje. A to sigurno doživljavaju i jedni i drugi. I zato je ta polemika po meni bespotrebna. Zašto je to tako, ispričati ću Vam jednu priču. Nadam se da će Vas zanimati.

Priču iz svog planinarskog društva. HPD Garjevice Čazma.

Naime, mi smo društvo koje je relativno mlado. Upravo smo zakoračili u jedanaestu godinu svog postojanja. I mislim da idemo u dobrom smjeru. Aktivni smo, zanimljivi, prepoznatljivi. Imamo pristojan broj članova za jedan maleni gradić kao što je Čazma i snažna smo potpora i svom gradu i svojoj turističkoj zajednici.

Naravno, od početka postojanja, cilj nam je i okupljanje što većeg broja djece u svojim redovima. Oni su budućnost. To svi znamo. Ovo je priča o dvojici naših dječaka.

Praktički od osnutka našeg društva, tamo, sada već daleke 2012.godine, možda koju godinu kasnije, u naše redove pristupila su dva onako šutljiva, samozatajna dječaka. Po ničem posebni, no opet, jedinstveni. Zanimljivi. Možda i zato što su Dorijan i Filip blizanci. Da, zovu se Dorijan i Filip, a prezime im je onako, kraljevsko, imperatorsko. Prezivaju se Car. Predodređeni su za velike stvari.

A kako su ušli u planinarsku družinu? Pa naravno, uz baku Nadu i djeda Ivana. Nada i Ivan u planinarskom društvu su bili od samog početka i sa sobom su odlučili povesti i unuke. Znate kako to ide, da se maknu od tih vražjih kompjutera i mobitela. Da izađu malo na zrak.

Dorijanu i Filipu tada je bilo samo 9 godina.

I krenuli su lagani planinarski pohodi. Sa veselom planinarskom družinom, uz baku i djeda, uz nekoliko svojih vršnjaka, Lovru, Josipa, Luciju, Tina, Jana, sakupljali su Dorijan i Filip svoja prva planinarska iskustva. Činili svoje prve korake po predivnim planinskim vrhovima naše Hrvatske. Ulazili su polagano u jednu priču vjerojatno ni ne sluteći možda u tom trenutku da će to što čine u budućnosti postati jedna njihova velika ljubav.

Dorijanov i Filipov interes za planinarenje, u društvu je vrlo brzo prepoznat. Zbog toga je predloženo njihovim roditeljima, Dejanu i Jeleni, naravno uz blagoslov djeda i bake, da ih se uputi na Velebit. Da svoju sada već očito strast prema planinama, nadograde kroz jedan hvalevrijedan projekt Hrvatskog planinarskog saveza. Malu planinarsku školu. I nije ih trebalo puno nagovarati. 2017.godine, sada već kao 11-godišnjaci, Dorijan i Filip su na Sjevernom Velebitu pod paskom iskusnih planinara i pedagoga, stekli prva prava planinarska znanja. No, stekli su i nešto više. Naravno, uz neke nove prijatelje stekli su i jednu strast. Strast prema planinarenju i planinama. Ništa više nije bilo isto kao prije. 

Kada se toga sjete, obojica u glas kažu: „Tada smo shvatili da se sa planinarenjem želimo zauvijek baviti!“. U tome su naravno imali podršku cijele svoje obitelji. No, pojavio se i jedan problem. Baka Nada i djed Ivan više nisu mogli pratiti svoje unuke. Unuci su postali prebrzi! Morao se netko novi uključiti. I naravno, bio je tu otac Dejan.

Možda je to u početku Dejan učinio nevoljko, jer o planinarenju je do tada slušao samo iz priča svojih sinova. Imao je „pametnijeg posla“. No, kada je u njihovim očima vidio taj žar i veliku želju, što je kao otac drugo mogao učiniti? Morao se uključiti. Nije mogao dopustiti da se taj žar u dječjim očima ugasi.

I tu je priča krenula u jednom novom smjeru. Dorijanova i Filipova ljubav prema planinarenju polagano je prelazila i na njihova oca, ulazila Dejanu pod kožu. Osim sa sinovima, Dejan je počeo sve više vremena provoditi u planini sa nekim starijim, iskusnijim članovima društva i ubrzo ga je ta ljubav i strast prema planinama u potpunosti preuzela. Brzo je stjecao znanja i iskustvo jer je baveći se cijeli život rekreativno raznim sportovima punim adrenalina, imao izvrsne predispozicije. Postao je planinar u punom smislu riječi, te ubrzo završio i Opću planinarsku školu.   

Avantura je sada mogla početi. Dejanova, Filipova i Dorijanova avantura.

Nakon prvih, laganih planinarskih šetnji i izazova, hodajući uz ostale članove društva, Dejan, Filip i Dorijan počeli su sve češće samostalno odlaziti u planine. Iskustva su sada imali. Prijatelj im je bila jedna malena, svijetlo plava knjižica koju su svi kupili, a na kojoj je pisalo „Hrvatska planinarska obilaznica“. Ta knjižica im je postala svetinja. I vodič.

Krenulo je samostalno istraživanje ljepota hrvatskih planina i sramežljivo utiskivanje žigova planinskih vrhova u tu svijetlo plavu knjižicu. Dorijan i Filip su ih već imali ponešto. Dejan ih je sustizao. Prestigao. Polagano su se njihove knjižice počele puniti žigovima vrhova hrvatskih planina. Moslavina, Bilogora, Slavonija, Medvednica, Sjeverni Velebit, Gorski Kotar, Dalmacija, Biokovo, otoci….i tako područje po područje, planina po planina, vrh po vrh, kilometar po kilometar. Brončana značka, srebrna značka, zlatna značka…..Posebno priznanje…..Visoko priznanje……Odlazak u planine postao je uobičajena rutina i svakim odlaskom sa planine već se razmišljalo i planiralo o ponovnom povratku. O nekom novom vrhu. Novom putovanju, novoj avanturi. Otac i sinovi zajedno. Neprocjenjivo.

Kako se povećavao broj žigova u svjetlo plavoj knjižici, rastao je i broj dana, mjeseci, godina u odrastanju. Vrijeme je teklo. Dorijan i Filip više nisu bili oni maleni, samozatajni, golobradi dječaci koje smo na izletima pronalazili uz bakine i djedove skute. Odrasli su i postali mladići. Dobro, dječaci od šesnaest godina. No, visinom su prerasli svog oca. Polako i svojom brzinom.

Ona svjetlo plava knjižica u zadnje tri godine već je bila dobrano izraubana. Popunjena. Bilo je jednostavnije fotografirati se i fotografije pohraniti u e-dnevnik HPO-a.

Broj onih bijelih, neispunjenih kvadratića se smanjio. Sve je bilo jasnije da se približavaju kraju svog puta i na neki način ostvarenju svog cilja.

Došla je 2022.g. i negdje u drugoj polovici te godine ostao je još jedan jedini prazan kvadratić. Onaj u kojem je pisalo „Mosor – vrh Sv.Jure“.

I dogodilo se.

152. kvadratić Hrvatske planinarske obilaznice, bio je u svjetlo plavoj knjižici otisnut. Knjižica ispunjena. Fotografija sa vrha pohranjena u e-dnevnik HPO-a. I to je bilo to. Kraj priče.

No, je li uistinu bilo tako!? A emocije?

Oduševljenje i radost pri zadnjim koracima do kamene kapelice na vrhu bili su na vrhuncu. Smijeh, radost, grljenje, poljupci, pa i pokoja suza. Otac je uz sinove, Dejan uz Dorijana i Filipa, ispunio jedan zajednički planinarski san. Prvo njihov, a onda i svoj. Zajedno, u istom trenutku završili su Hrvatsku planinarsku obilaznicu. Prvi u našem planinarskom društvu. Za povijest našeg planinarskog društva, a sebi na ponos. Na ponos djedu Ivanu, baki Nadi i majci Jeleni. Na ponos svima nama.

Jedna lijepa, topla, obiteljska, planinarska priča. 

I sada, kada sjednemo i zajedno popričamo sa našim junacima i pitamo ih što imaju reći o svom velikom postignuću, oni opet onako, na svoj sramežljiv način kažu: “Svi oni kilometri, sva ona buđenja, ponekad i u 3 sata ujutro da bi se došlo do željene destinacije, sada su dobila svoj epilog. Nije nam žao niti jednog trenutka našeg slobodnog vremena. Ni kretanja na put u rane jutarnje sate kada su drugi najljepše spavali, niti muke, niti znoja, niti snage koju smo utrošili da bi ovo ostvarili. Jer, te nam zajedničke trenutke sa ocem, taj zajednički pogled i ljepotu sa vrhova, nikada nitko neće uzeti. Te trenutke nećemo zaboraviti. To je naša zajednička uspomena. To se treba doživjeti.“ 

I sada….je li kada ovo pročitate, sakupljanje žigova za onu svjetlo plavu knjižicu trčanje ili ipak uživanje? Jer oni su i sakupljali žigove i uživali. Istovremeno.

Dejan sa Dorijanom i Filipom, otac sa svojim sinovima!  

Ima li što ljepše?

Autor teksta: Kristijan Čikor uz pomoć Dejana, Filipa i Dorijana Cara

Fotografije: Filip, Dorijan i Dejan Car