Imamo 12 gostiju i nema članova online

O nama

     Povijest društva

    Tamo negdje, početkom 2012.godine, omanja skupina ljudi, čazmanskih entuzijasta i zaljubljenika u prirodu, dogovorila je neformalan susret i druženje u ugostiteljskom objektu „Fokus“ u Čazmi. Nije to bio neki misteriozan sastanak o osnivanju neke super tajne organizacije ili ne daj Bože političke stranke. Bio je to sastanak ljudi, zaljubljenika u prirodu, ljudi koje je vodila zajednička ideja, da stvore nešto novo, nešto lijepo i vrijedno.  Nešto što Čazma kao stari, kulturno-povijesni grad nije do tada nikada imala. Inicijativa za ovaj susret išla je od Turističke zajednice Moslavina-Čazma.

     Uglavnom, skupina je bila malobrojna ali šarolika, skupina ljudi različitih profesija, spola i životne dobi, interesantnih životopisa, "domaćih" ljudi koji su imali zajednički cilj – stvoriti nešto jedinstveno, kako rekoh, nešto novo, nešto što do tada nikada nije postojalo na ovom, sjeverozapadnom dijelu Moslavačke gore.

     Stvorena je ideja o pokretanju organiziranog planinarstva u Čazmi, ideja o osnivanju planinarskog društva.

     I kako to već ide kada su ljudi složni, jedinstveni, prijedlog je podržan, predloženo je ime - Garjevica, po najvećoj šumi Moslavačke gore, smaragdnoj Garjevici. Dizajniran je grb društva, grb koji je sjedinio nebesko plavetnilo, zelenu Garjevicu i njene mistične migmatitne kugle sa rijekom Česmom, a koje je sve potom obljubio nježan cvjetak ljekovite biljke "srijemuš". Stvoren je Statut kao temeljni akt. Stvoreni su temelji planinarskog društva.

     Dana 01. veljače 2012.g. na osnivačkom Zboru, konačno je stvoreno Hrvatsko planinarsko društvo „Garjevica“ Čazma, koje je u tom trenutku postalo 260-a članica Hrvatskog planinarskog saveza, a za prvog predsjednika društva, izabran je Franjo Jagatić, ujedno i voditelj Turističke zajednice Moslavina-Čazma. Interes za ovu novu "disciplinu" u javnosti, bio je golem. No, tako je sa svakom novinom i postojao je strah da će to biti tek prolazni interes. Prolazni hir. Međutim, nije. Interes stanovnika je trajao i društvo je zaživjelo.

     Sve dalje postala je povijest…

     Duh planinarstva čija je iskra tinjala u Čazmankama i Čazmancima se rasplamsao i proširio se. Broj članova se povećavao, a posebice broj onih najmlađih – djece. Sve je dobilo jedan veći smisao.

     Nizali su se izleti, pohodi, druženja, zabave, izložbe, tiskane su monografije, provodile su se mnogobrojne radne akcije i društvo je malo-pomalo dobilo svoj prepoznatljiv identitet u javnosti. Planinarske akcije "Metlarska zabava" i "100 žena na Mjesecu" postali su praktički zaštitni brendovi ovog društva. Društvo je postalo čimbenik bez kojeg niti jedna gradska manifestacija nije mogla proći, a da planinari nisu dali svoj znamen. O tome govori najviše "Planinarska kotlijada" - poklon planinara svojim sugrađanima. Društvo je postalo na ponos grada i turističke zjaednice. Postalo je jedna od vodećih udruga građana na ovom području. I to ne samo na lokalnom nivou već i šire.

     Svoju maksimalnu ozbiljnost društvo je pokazalo ušavši u jedan velebni projekt, izgradnju gotovo 60 kilometara planinarskih puteva na Moslavačkoj gori. No ni to nije bio kraj već su svoj žar prenijeli i na područje Velebita, na planinarski put od legendarne Premužićeve staze do vrha Zečjak.

     Konačno, iskra je prerasla u plamen i zapaljen je plamen planinarstva u Čazmi.

     Na kraju se možemo samo iskreno ali skromno nadati da će taj plamen gorjeti još dugo, dugo i nakon odlaska onih koji su taj plamen prvi, onako sramežljivo zapalili. Da će taj plamen opstati i gorjeti na ovim prostorima još dugo, dugo vremena.

     Čazma, Čazmanke i Čazmanci, stanovnici iz okolice Čazme, naša Moslavina i naša zajednička kolijevka, za nas „majka“ svih planina – naša Moslavačka gora, zaslužuju da ovaj plamen planinarstva gori i da se planinarstvo kao aktivan način života još dugo zadrži na ovim prostorima. 

     Napose, to zaslužuju naša djeca…

                                                                                                                                  tekst: Kristijan Čikor