Imamo 7 gostiju i nema članova online

Garjevčani na Sjevernom Velebitu

 Kišno I oblačno nedjeljno jutro, 21.6.2020,6:00 sati. Dvadesetak vrlo odlučnih I smionih ljudi se utrpava u dva kombija I osobni auto, te kreće put Velebita.Cilj je južni-krajnji dio Nacinalnog parka Sjeverni Velebit.Odluka je pala još prije 3 tjedna, idemo prošetati tim dijelom ove prekrasne planine. S nama ide i četvoro markacista kojima je cilj redovni obilazak staze koju održavaju, na potezu Premužićeva staza-vrh Zečjak. Pitomu ravnicu I blage brijegove polako,ali sigurno preuzimaju lički planinski masivi, I za tili čas stižemo u Krasno.Kratko zadržavanje kod Kuće Velebita, kupnja ulaznica za Nacionalni park i idemo dalje prema odredištu. Kiša ne odustaje,a mi smo nepokolebljivi, nema predaje, kako kaže jedna od naših najmlađih članica. Nakon sat vremena uzbudljive vožnje po uskoj planinskoj cesti s, na momente prelijepim vidicima na Liku (prepoznali smo Zir u daljini) , stižemo u našu bazu. Planinarska kuća Mrkvište nas je dočekala sa svojim vrijednim domaćinima, I grupama planinara koji su obavljali jutarnje rituale pred planinrane pohode.Pozdrav s domaćinima I krećemo put prijevoja Alan.

 Ovdje je polazna točka naše današnje hodnje, pozdravljamo se s markacistima, koji odlaze dalje prema svom odredištu, dogovoren je susret na vrhu Zečjak. Lagana kiša nošena jakom burom pokušava nas odgovoriti, ali već spomenuti naš novi moto sve govori: nema predaje .Krećemo stazom uzbrdo kroz mladu šumu uz povremeno zaustavljanje, I nakon savladavanja svih barijera, stižemo na naš prvi planirani vrh-Kitu, kratko zadržavanje, slikanje I odlazak prema Zečjaku. Jak vjetar ne dozvoljava duže zadržavanje.Put do Zečjaka nas vodi dobro markiranom, ali dosta zahtjevnom stazom kroz  klekovinu, kamenjar, stijene, koje zahtjevaju pogon “na sva četiri”. Dijelom smo na udaru vjetra, a dijelom u zavjetrini, gdje je čisto ugodno.Pejzaži su prekrasni:kraške doline, vrtače, bura čisti horizont, pa pogled puca na sve strane. Vidimo kišu koja cijelo vrijeme kruži oko nas I nadamo se da nas neće pozdraviti. Unatoč uvijetima, ekipa je vedre naravi, svako primjećuje detalje za sebe, dok se jedni dive kamenim reljefima, drugi uživaju u raznobojnim botaničkim vrstama, koje su u punom zamahu svojeg razvojnog ciklusa.  Svako malo se zaustavljamo, jer vrijedi poslikati svaki detalj koji nas impresionira. Završni uspon na Zečjak sa južne strane, izvukao je zadnje kalorije iz naših spremnika, I na samom vrhu, u očekivanju markacista, koje vidimo u daljini, vrijedno smo prionuli pražnjenju zaliha hrane u našim ruksacima. Makacisti dolaze I slijedi postavljanje kutije s knjigom dojmova na “naš” vrh-Zečjak. Slikanje, kratka razmjena informacija, I svako kreće svojim putem, mi dalje prema Buljmi, a markacisti prema svojim zadaćama. Nastavak rute je u vedrom tonu, vjetar se gotovo I ne osjeti zahvaljujući bukovoj šumi.Kiša nestaje , oblaci se razilaze, sunce nas je konačno obradovalo. Priroda vidi da smo nepokolebljivi I ne želi nam stvarati dodatne neugodnosti.Pogled fantastičan, s jedne strane zelenilo prošarano kršem, a s druge strane, “plava ravnica” s Pagom , Rabom I Dugim, u prvom planu,a iza njih svo stali otoci akvatorija. Premužićeva staza uvijek fascinira, sama njena zamisao, izvedba, ne može biti na boljem mjestu. U njenu izgradnju je uloženo puno truda I na svakom dijelu se vidi da je optimalno isprojektirana, kako bi bila na usluzi zaljubljenicima u ovaj prelijep kraj.

Vrijeme se proljepšalo, sunce je zasjalo u punom sjaju, vjetar postao zanemariv, nakon Buljme ispred nas je Alančić, vrh iznad planinarske kuće Alan. Staza void kroz gustu bukovu šumu, te se na sedlu odvaamo od premužićeve I skrećemo lijevo prema Alanačiću. Vrh nije obilježen, vjetar je gore još uvijek jak. Skrivamo se u zavjetrinu, upijamo sunčeve zrake I uživamo u pogledu na Srednji Jadran.

Slijedi silazak, sastajanje sa markacistima kod kuće Alan, I odlazak u Mrkvište na zasluženi odmor.Na Mrkvištu je vesela ekipa iz Biograda, pjesma I smijeh su obilježili cijelo veče. Svaka čast, prava su ekipa.

Umor uzima danak, I najuporniji članovi našeg društva odlaze na spavanje oko 23:00. Ustajemo u 6:00 sati, higijena ,doručak, ugodni razgovori s domaćinom s razmjenom hvalevrijednih informacija, priprema za polazak, pozdravljanje, I na putu smo prema Velikom Kozjaku, gordoj stijeni usred  debele šume.

Staza kreće lagano sa šumskog puta gdje ostavljamo vozila I postupno postaje sve strmija I zahtjevnija. Jučerašnja kiša je ovdje dobro natopila tlo pa je potreban dodatan oprez jer postoji opasnost od klizanja I padova. Svakako nasojimo izbjeći eventualne povrede pa se tempo prilagođava ivjetima.Na kraju nas čeka par korak u niskom položaju s upotrebom svih udova, ali vrijedilo je. S  vrha Kozjaka vidimo sve što poželjeti možemo, na Jugu Šatorina, ispred nje , malo desno Goljak I Veliki Golić, još dalje na Jugu , nazire se dobro nam poznati vrh Južnog Velebita-Sveto Brdo. Na sjevernoj strani su Lubenovac ispod nas, a iza njega Rožanski I Hajdučki kukovi. Lubenovac je livada na kojoj uočavamo jednu crnu točku koja se miče, zaključujemo da bi to mogao biti medvjed, ništa ne sluteći, pada ideja da to vidimo iz bližega. Vjetar je dosta jak I ograničava vrijeme boravka na ovom surovom, ali prekrasnom vidikovcu.Silazak je opet s dodatnim mjerama opreza, jer sva zla se obično dešavaju na silasku.Uspješno savladavamo sve prepreke, trpamo se u aute I krećemo put lociranog”medvjeda”.Na Lubenovcu nas čeka iznenađenje, dolaskom na mjesto događaja, utvrđujemo, pri zdravoj pameti, da se onaj medo transformirao u cnu kravu, I to ne jednu već njih cca 40. Razočarani bezuspješnim lvom na medu, potvrđujemo spasonosnu odluku, koja je nastala iz ideje jučer. Na povratku kući, odlazimo u Kuterevo, u poznato utočište za napuštene medvjede, kao nagradu našim najmlađim učesnicima pohoda, I onima starijima, koji su, u svojoj dobroj duši još uvijek, dobra djeca svojih roditelja.

Zahvalio bih se svima koji su učestvovali I pridonijeli realizaciji ovog lijepog I korisnog druženja. Pohvalio bih naše najmlađe članove: Anu Brezničar, Mariju Brezničar, te već prekaljene mlade lavove: Demijana Kurtanjka, Filipa I Dorijana Cara. Bilo je tu još svega, a najviše smijeha, jeli smo sir iz vrećice ili možda iz Rečice, to je kod nekih još uvijek dubioza…, turnir u hrkanju iznjedrio je neke nove favorite u “muškoj sobi”, I tako, od zgode do zgode, vratili smo se kući. U Čazmu oko 18:00 sati, I rastali se u vedrom tonu do nekog novog pohoda…

Tekst: Žarko Jančić

Fotografije: Danko Valkaj, Žarko Jančić